|
|
Najgore što se moglo dogoditi dogodilo se kada si mi nedostajao. Jer nisam znala tko si ti.
I nisam ti se mogla obratiti niti te pronaći da sasvim mirna i niti malo uzbuđena pogledam u tvoje oči i napokon položim glavu na tvoje rame.
Pa sam se obraćala strancima.
Stranci me nisu mogli dovesti k tebi. Barem su tako pretpostavke govorile.
Ali meni se činilo, i čini mi se i danas, da sam ti bila sve bliže i bliže što bi više stranaca prošlo svojim prstima po mojem dlanu. Ili leđima.
Zašto me ti ne bi poželio tada? Zašto jednostavno ne bi osjetio to što je tada bilo potrebno osjetiti kako bih ja bila mirna?
Rekao si mi, ja se jasno sjećam, da sam djevojčica, dijete. S previše pitanja. Ali da voliš moju narav
Meni nije bilo osobito jasno zašto bi je volio.
Nisam znala mnogo pričati o stvarima koje su zanimale mene, kada je bilo toliko onih o kojima si ti maštao.
Nisam znala niti spavati osobito mirno pokraj tebe. Budila bih se tijekom noći i disala. I čekala jutro da mogu otići.
Sada najviše žalim za time što nisam bila osobito vješta kad bih sjedila pokraj tebe.
Nisam znala privući koljena bliže bradi i smjestiti se pod tvoju ruku i nježno te gurkati glavom, kao štene ili netko razigran.
Netko tko bi manje brinuo oko toga hoće li te izgubiti, a više se trudio zadržati te.
Ne sjećam se jesam li te ikada primila za ruku. Niti jesi li ti mene.
Sigurno sam htjela.
Sada želim.
Ali željela sam i tada, sigurno jesam.... ali ne sjećam se jesam li to ikada učinila.
Nikada nije bilo jednostavno.
Ali bila sam zaljubljena u tebe cijelim svojim bićem.
Uskoro si bio tu. Samo moj. Toliko neobično. Samo sam tebe htjela, samo sam tebe dobila. Dobila sam i mnogo više.
Dobila sam sebe i tebe, nas. Nas dvoje. I sada nas nitko nikada ne razdvaja, uvijek smo to Ti i Ja.
U svakom izlogu, na svakoj kamenoj ploči pločnika po kojem gazim, paleći cigaretu jednu za drugom, jer ne znam kud ću s rukama otkad više ne držim tvoju. To smo ti i ja, u očima svakoga beskućnika koji sklupčan sjedi na crvenoj sjedalici u tramvaja. Ti i ja u svakoj rani koja krvari i krvari.... Jer toliko je bilo očito, toliko je bilo lako, toliko smo se osjećali samima i toliko je boljelo.
Ali nikada nisam odustala.
Ponovno bih ti satima mogla biti okrenuta leđima. Spuštati glavu samo da te ne vidim. Ali vidjela bih te svejedno.
Nije ispalo tako. Svi metci u glavu, sve ruke u kosi, sve igle u očima, svi ugrizi po licu, svega je bilo previše. Premalo snage i volje, nedostatak strpljenja, ali nikada manjak ljubavi. Samo ogromna praznina koju si konopcem vukao sve bliže i bliže k sebi i osjećaj je bio ugodan. Božanstvena ugoda, srce u grlu, trepavice po tvojim obrazima, i onda ponovno- dobro poznato dno, sa samo jednim puštanjem, samo jednim zaboravom držanja konaca u rukama.
Najviše vremena provodila bih sjedeći pod tvojim nogama, s glavom u rukama, suzama u krilu, i puštala da moja utroba zajedno sa srcem klizi ravno kroz moje prste i prolazi ravno kroz tvoje noge. Teče ispod tebe. Ti bi u to isto vrijeme imao zatvorene oči, podigao me jednim stiskom za lakat i pokazao mi smjer kojim bih trebala otići.
Nikada nisam tvrdila da bih umrla za tebe, dala svoj život za tvoj, učinila sve da tebi bude dobro ili rekla da te volim. Ali nisam nikada niti učinila išta zbog čega bi imao pravo misliti da nije tako.
Ipak, nisi ostao, a ja te nikada nisam zamolila da ne ideš. Pa si otišao neovisno o svim djelima koje sam neprestano radila da te u tome spriječim. Bacao si me uokolo i gledao na koju stranu ću ovoga puta pasti, da bi mogao procijeniti kada ću se ustati pa da bi se znao vratiti i baciti me ponovno, i tako svaki put, svaki put, svaki put ispočetka. Neprestano, Satima. Godinama. Vječno.
Da sam barem onda počinjala od nule, od ničega, tada ne bih imala što za izgubiti. Ovako sam svaki puta gubila tebe. A moje tijelo te trebalo. Trebalo te toliko da sam osjećala fizičku bol ako te ne bi osjećalo. Trebalo te bezgranično, patološki mnogo. Do kraja. Do kosti. Do kosti koje su se strugale jedna o drugu od očaja koji je stizao čim bi se ti okrenuo.
Lako je bilo otvoriti vrata tvoga auta, sjesti u njega, osjetiti tvoj miris, izaći, kupiti ti kutiju bijelog malbora i zapaliti ti cigaretu. Teško je bilo shvatiti da neću i sutra ući u taj auto i da si za ovo drugo sposoban i sam.
Ali imala sam osjećaj da si pripadamo. Ti si imao osjećaj da ti pripadam.
Nema kraja, kraj ne postoji. Ne za mene. Jer ti si kraj. Ti si ono što me dočekalo nakon dugog hodanja, odjeka potpetica, trčanja, slomljenih noktiju, truda i molitva. Došla sam do tebe. I sada se ne sjećam više puta do početka, koji je bio sladak kao voće. Sada se samo sjećam tog okusa i gušim se u vlastitom znoju i vlastitim vriscima. Zaglavili smo ovdje najdraži.
Tebe neću izgubiti.
Sjediti ću negdje gdje ćeš me kutkom oka uvijek primjetiti.
Ponekad ću se ustati i proći pokraj tebe. Otići ću, umit ću se, ugristi za usnice da budu crvenije, otkopčati još koji gumb na košulji i raščupati kosu.
Pretvarat ću se da nisi najvažniji ovdje, i vratiti se gdje sam bila.
Prsti će nevino, ali s namjerom dirati rub čaše. Gledat ću te u oči. Proći ću kraj tebe. Namirišati ćeš me u zraku. Zatvoriti oči, moliti se da prođe, ispari.
Bolit će te što govore sa mnom. Nećeš dozvoliti. Uzet ćeš mi ruku, pograbiti je ispod lakta i okrenuti k sebi.
Nasmiješiti ću se i pozdraviti te.
Možda nisam ptica koja pjeva najljepše od svih ptica, ali ako bih šutjela , i ako bi moj primjer popratile sve ptce poput mene, ti bi živio u tišini.
Zaboravi na to.
Vratila sam se po tebe. Krenuo si sa mnom.
Zabavljali smo se.
Bilo je lako biti dio bilokojeg svijeta. Postojalo je toliko načina.
Čitam, slušam, hodam, zatvorim oči...
a kada ih otvorim jedino što je jasno, čak i dok se ne naviknu na svjetlo i dok crne točkice lelujaju po slikama koje gledam, jest da nisam dio tvoga svijeta.
A samo to želim biti. Mali, sitni, nevažni djelić tvoga svijeta.
Trebalo je računati s istinitošću ponekih izreka, poslovica. Trebalo je znati da je potrebno biti oprezan sa željama, jer se želje mogu ostvariti.
Nažalost.
Tako je s malim dijelovima. Tako je sa svime. Vrh komadića zuba koji oštetimo čašom, ne treba nam. Nije važan. Ali kada se otkrhne, neprestano ćemo jezikom prelaziti po tom zubu i osjećati oštrinu, osjećati da nešto ne valja. Uspaničiti ćemo se. Te male bijele točkice više neće biti. Koja nam nije trebala. Na koju nismo obraćali pozornost. Ali htjet ćemo je nazad.
Tko bi htio biti oštećen.
Slušala sam što si joj govorio. Ali mnogo je glasnije bilo ono što sam ja tebi rekla.
Toliko glasno da si zbilja trebao ušutiti dok si joj govorio da bi rađe da je ona sve te noći ležala pored tebe. Jer na moje razodjeveno tijelo si se naviknuo. Njezino je bilo novo. Uzbudljivo.
Iako te moje tijelo trebalo, a njeno samo željelo.
Stalno sam razmišljala o tome kako stid, sram, dolazi u paru s poštenjem, savjesti, osjećanjem tuđe boli...
ali to nije bilo tako.
Stid, sram, je dolazio u paru s lažima. Jer najlakše je na lice navući masku pokajnika, napuniti oči suzama, rođenima gledanjem u prazno, i zamoliti za oprost glasom koji puca.
Zato te i bilo sram. Jer si uvijek lagao.
Zato si me volio. Jer si lagao.